(iz nove knjige - "Suzo moja, ne zaboravi me !")

Dozvoli notama da te obuzmu
dozvoli da te zvuk srca vodi
ne zastajkuj, ne zapitkuj
u svojoj noti istinu oslobodi.

Samo sviraj,
sve jače žicama titraj
sve nježnije note biraj.
Pusti da te trenutak ljubavi odnese
da osjetiš tko si, zašto si
kuda ćeš kad nota istinom ponese..

Okupljaj duše iskrene
bez daha ostavljaj ljude voljene
ne traži zlato na medalji utisnuto
već zvukom ispuni trenutke
i suzom istine svoje pute.

I tako dovijeka
samo sviraj,
samo nove note biraj!

(iz nove knjige - "Suzo moja, ne zaboravi me !")

Suze teku
nezaustavljivo.
Pogled u ništa.

Maramicom obrisane
a opet i dalje teku...
Nemir,
strah,
nelagoda vladaju.
Srce mira nema
duša se čini izgubljena.

Nema ništa smisla
ništa ne ide po planu
trenutak je ostao zaboravljen
u ovoj šumi galame bezosjećajnosti...

Teku tako snažno
lice ih je prepuno
zaustaviti se ne daju
ljubavi mira ne nađu.

Smisao se izgubio
bitka je izgubljena.
Stradalih je previše
makar i samo jedna duša.

Ustati se ne može
nemoguća misija
trag u danu nestao
u noć je odlutao...

Kažu da je škola kruh života
Zato - živjela glad!

U raju je dobro,
ali u paklu je škvadra.

Bila je lijepa kao tuđa žena.
P.M.

Lud je onaj čija se ludost ne poklapa
s ludošću večine.
S.H.

Tko laže treba imati dobro pamčenje.
Corneille

Laž ima sedam različitih varijanti,
a istina samo jednu.
Narodna

Zacijelo ima i u ludilu zadovoljstva,
ali ga nitko nije svjestan osim luđaka.
J.D.

Duševni bolesnik nikada ne napada bez razloga.
U tome se razlikuje od normalnih ljudi.
J.B.

(iz nove knjige - "Suzo moja, ne zaboravi me !")

Pogled u prazno.
Suza na oku obasjala blijedo lice.
Ne ide dalje...

Težina sudbine pogrbila mu leđa.
Polako pucaju po šavu...
Tko je izmislio ovu neslanu šalu?

Ostao je samo zrak
koji mu struji kroz tijelo
i održava ga na životu.

U slijepu ulicu je zalutao
ne zna ni kada
ni kako.
Izlaza nema.
U sebi je zaplakao...

Kleči na koljenima.
Umoran je.
Ali,
i dalje ga nešto drži,
nešto ga vuče prema gore -
govori da ne odustane,
da izdrži...

Ne zna što se poslije dogodilo
samo zna da je suze nestalo
nebo se rastvorilo...

Kuda krenuti?
Zašto nema nikakvog traga koji vodi ka cilju?
Sve je zamrlo, nitko se više ne smije od srca nego od potrebe...
Čemu sve to?

Koliko još mora proči da se vratimo onim vrijednostima koje su davno izgubljene
da ne idemo stazama općeg ludila koje vode samo u propast a ne u dobitak i sreću?

Mislim da je čovjek u potpunosti izgubio sebe - pronašao je nešto drugo, nešto što nije smio...

Izgubio je osjećaj spontanog, iskrenog, onog prirodnog u sebi što ga je vodilo kroz sva ta stoljeća postojanja.
Ne znam, vremena su čudna,nemilosrdna, ni trenutka ne praštaju pogreške - upravo suprotno -
samo čekaju i najmanju pogrešku da mogu navaliti i satrti i to malo što ostade od nekoć
ponosnog, velikog čovjeka...

Međutim, treba ići dalje - treba tražiti, sanjati, boriti se...
Vratit će se čovjek tamo gdje mu je mjesto - sebi samom.

(iz nove knjige - "Suzo moja, ne zaboravi me !")

Tražim se
nema me nigdje
trag koji sam za sobom ostavio ispario je
nestao kao zaboravljena bol
kao trag u sjećanju...

Otkuda ovoliko pitanja?
Zašto me progone misli nepoznate?
Što imam od traganja
kad je uzaludan put po kojem hodam...
tražim se...

Trebalo je biti jednostavno
postalo je prejadno...
Samo je trenutak, onaj dobar trenutak
uhvaćen u mreži sjećanja
ostavio dah u plućima
i nastavio disati
i ostao postojati...

Bio sam,
nekad,
samo tren,
onako spontan,
intuicijom vođen...

(iz nove knjige - "Suzo moja, ne zaboravi me !")

Polako prolazi vrijeme
kiša nemilosrdno pada
sve je u magli i pomalo mistično.

Nije tražio puno
svoju je bol pokušao smiriti
riječima velikim utjehu dobiti.

Sanjao je o velikom danu
sjajnom, istinskom, ljubavlju ispunjenom,
ali,
tog dana nema,
trag mu se u magli zagubio.

Ostao je stajati pokraj svoje sudbine
drhtajući nad onim što dolazi.

Znao je,
neće biti isto,
a opet se sve ponavlja.

U trenutku,
onom instinktivnom osjećaju,
da mora,
da zna,
to će učiniti.
Neće istu grešku ponoviti.

Došao je ispred nje.
Stajala je ponosno,uspravno i nepokolebljivo.
Ništa ju nije moglo u prah i zaborav protjerati.

Ušao je.
Kleknuo.
Pogledao gore.

Suza je prošla niz obraz,
a tijelo je polako gubilo snagu.
Dušom je tražio oprost -
pokajao se.

Svjetlost ga obasjala.
Sve je promjenila.
Jednu je dušu u naručje primila.

Kao i uvijek, svaki početak ima onaj mali kamenčić u cipeli koji konstantno žulja,
a nikako da izađe...

Tako je i ovaj moj prvi post na mojem novom blogu.
Nadam se da ćemo se često viđati i dijeliti ideje, težnje, snove...